Riječi gube svoje značenje. U modernom vokabularu, a nažalost i u okviru prihvaćene terminologije istorijske nauke, pojam mit postaje sinonim za iskrivljivanje činjenica iz prošlosti, odnosno poluistinu, laž, sredstvo manipulacije i druge slične konotacije. Izvedenice su «mitomanija» - sklonost ka glorificiranju laži kao istorijskih činjenica i «mitoman» - (psihopatski) nacionalistički lažov - kvazistoričar.

Na nedavno održanoj konferenciji «Historijski mitovi iz drugog svjetskog rata» (sam naziv je u svim svojim segmentima oksimoron) u više navrata sam imao priliku slušati diskutante kako pojam «mitologija» upotrebljavavaju u kontekstu npr. preuveličavanja, odnosno umanjivanja broja žrtava zaraćenih strana u drugom svjetskom ratu. Učesnici konferencije, kritikujući u velikom broju izuzetno kvalitetnih referata, pokušaje rehabilitacije Draže Mihailovića i njegovog četničkog pokreta, Jure Francetića i Crne legije, SS Handžar divizije isl, neizostavno u naslovima svojih djela (uostalom, zbog samog naziva konferencije) naglašavaju da je riječ o «mitu». Sasvim je shvatljivo da koleginice i kolege koje/i se bave, na primijer, kompliciranom statističkom problematikom, neophodnom u izučavanju moderne istorije, nemaju previše vremena za problematiku odnosa «mythos» i «logos», riječi složenice koju često koriste kako bi nešto označili kao neistinito. Međutim, to nije izgovor za nepoznavanje značenja osnovnih kulturoloških i civilizacijskih termina, za kojima, iako su očigledno svjetlosnim godinama izvan njihove sfere interesovanja, ipak redovito posežu. Svakome ko sebe smatra akademskim građaninom i intelektualcem (da ne govorimo o docentima, doktorima i magistrima) i ko je shodno tome prelistao barem neki od postojećih riječnika književnih izraza, valjda bi trebalo biti kristalno jasno da mit, na prvom mjestu, NIJE isto što i legenda, narodna priča, bajka, anegdota, a pogotovo da se ne radi o fantaziji, fikciji, rekla-kazala naklapanju, odnosno intenciozno ideološki i propagandno iskrivljenoj interpretaciji historijskih događaja. Mitovi su, osim toga, daleko više od ispričane priče – neshvatljivi su izvan svog religioznog konteksta. Kako je to jezgrovito formulirao genijalni Mirča Elijade: mit je sveti jezik, kojim se govori o primordijalnom događaju koji se odigrao na početku Vremena, ab initio... mitske ličnosti nisu ljudska bića, već bogovi ili Heroji prosvjetitelji, zbog čega njihova gesta predstavljaju tajanstvenost-čovjek ih je mogao upoznati samo mističnim iskustvom.




Mit je, dakle, priča o onome što se dogodilo in illo tempore, priča o onome što su bogovi ili božanska bića učinili na početku Vremena. «Izreći» jedan mit to znači objaviti ono što se dogodilo ab origine. Primjer možemo navesti iz grčke mitologije: ljubovanje Afrodite, nježne boginje ljubavi i Aresa, boga rata, razdora i razaranja. Taj posvećeni seks oslikava jedinstvo suprotstavljenih polariteta u kosmosu: sve što postaje i postoji JESTE uzajamnim uticajem suprotnosti. One se protivstavljaju jedna drugoj, sukobljavaju, nadbijaju i naspolijetku borbom prelaze u sklad: prastara beotska boginja Harmonija (to je osnova filosofije Heraklita Mračnog). Slično je u slovenskom mythosu, već nekoliko puta spomenuto suparništvo i jedinstvo Peruna i Velesa.



Drugim riječima, mit saopštava kako je jedna stvarnost dosegla postojanje. To se može odnositi na cjelokupan univerzum ili samo neki njegov fragment: ozok, biljna vrsta, ljudsko ponašanje, ustanova. Stoga Elijade i govori o mitu kao UZORNOM MODELU – ezoterijskoj spoznaji koju prati magijsko-religiozna snaga. Mit, dakle objašnjava porijeklo svega i samim tim proces kojim je čovjek postao to što jeste – od cjelokupne ljudske vrste do svakog pojedinog iskustva koja isti proces čine. On je, budući da odslikava univerzalne situacije, a koje su slika individualnog iskustva postojanja, apsolutna ISTINA - misterijski teatar ljudske psihe.



Suprotno tome, prema kontekstu terminologije koju nalazimo u brojnoj naučnoj literaturi ili je slušamo na ozbiljnim naučnim skupovima iz usta stručnjaka – mit je isključivo «ono» što je suprotno realnim, odigranim istorijskim događajima i kao takav mora biti raskrinkan i razobličen u svjetlu «istorijske istine». Naravno da se «to», kao što smo vidjeli, ne odnosi na mit, već na ono što dotični smatraju mitom. Za razliku od plemena Pawnee, Cherokeesi, afričkih Herero i mnogih drugih koji nepogrješivo razlučuju mit («istinita priča») od «lažnih priča, koje su sve prije nego poučne», školovana gospoda akademici, kako se čini, to nisu u stanju. Njihova argumentacija, u određenoj mjeri, počiva na tome da određene ličnosti iz bliže i dalje istorije, zajedno sa svojim postupcima bivaju «mitizirani», pa ih sada valja «demitizirati». Budući da smo utvrdili kako predstavljanje nečega što se nije zbilo kao da se zbilo nema veze sa mitom, onda i ovi termini padaju u vodu. Mit, dakle nije redukcionističko ili anahronističko shvatanje istorije. Ono, između ostalog i nastaje odstranjivanjem mita iz njegovog religioznog prostornovremenskog kulturološkog konteksta. S druge strane, kontekst mita uvijek je historičan i štoviše, aktuelan. Nejasno je još samo zašto je upravo «mit» postao taj sinonim za laž? S punim pravom bi se mogli zapitati, zašto onda ne govorimo o «bajci o Draži Mihailoviću i antifašistima», «basni o pravednom Anti Paveliću», «fantastičnoj pripovjetci ili legendi o Handžar diviziji»? Odgovor jeste: jer je to besmisleno i ne odgovara istini, odnosno književnoj vrsti o kojoj govorimo. Prema tome, «mit» je pod hitno potrebno rehabilitirati u naučnoj terminologiji kako bi se ubuduće izbjegavale besmislene sintagme kao «historijski mitovi», u smislu da to dvoje jedno drugo isključuje. Mit je iskustvo čovjekovog postojanja, iskustvo kosmosa, iskustvo historije.

Semargl