Parmenides (I dio)



U periodu V stoljeću p.n.e. na jugu Italije, u gradu Eleji, pojavljuje se jedna od najvažnijih i najutjecajniji filosofskih škola. Glavne filosofske misli i ideje elejaca su se razvile u suprotnosti sa učenjima tadašnjih jonskih filozofa, koji su objašnjavali postojanje pomoću izvorne materije, koristeči temelj teorije Heraklita i vječnoga kretanja između nastajanja i nestajanja. (U terminologiji veoma je bitno naglasiti da kod drevnih grka nije postojala naglašena distinkcija tj. razlika između duha i materije kao u današnjem smislu) Filosofi iz Južne Italije bili su više okrenuti misticizmu i religiji za razliku od filosofa iz Jonije koji su, generalno govoreći bili skeptičnog racionalno-naučnog duha.
Pretpostavlja se da je osnivač elejeske škole bio Ksenofan, međutim kako nema nikakvoga dokaza da je on ikad išao u Eleju, on se ne može smatrati za nešto više od pokrovitelja. Kada razmotrimo neke od izreka koje nam je Ksenofan ostavio nije teško povezati zašto ga je škola prihvatila kao pokrovitelja. Ksenofan napada grčka antromopomrfna božanstva: "Kad bi volovi (i konji) ili lavovi imali ruke i mogli rukama da slikaju i proizvode (umjetnička) djela kao ljudi, konji bi likove boga crtali nalik konjima, goveda nalik govedima, a njihova tijela bi načinili svojim obličjima." Na mjesto postojećih bogova Ksenofan postavlja jednog jedinog boga, "najvećega među bogovima i ljudima, koji smrtnicima nije sličan ni u obliku, ni u misli"; on "uvijek boravi na istom mjestu, ne krečući se uopće; niti njemu dolikuje da se vrza čaš amo, čaš tamo". Aristotel nam u Metafizici govori da je Ksenofan "posmatrajući cjelinu svemira, rekao da jedno jeste Bog." Prema tome on je bio monist a ne monoteist što je više u skladu sa Elejskom školom i njenim idejama.
Međutim, kakva god da su mišljenja Ksenofana bila, sa filosofskoga stanovišta i poznate historije, prvi osnivač elejske škole je bio Parmenides.
Parmenides je bio rodom iz Eleje a svoj vrhunac je dostigao u prvoj polovini V stoljeću p.n.e. Po Diogenu, on je bio pod utjecajem Pitagorejaca i njihove matematike povezane usko sa misticizmom. Koliki utjecaj je izvršene na njega to ne možemo znati osim da je napustio njihovo shvatanje i posvetio se svome razvijanju. Ono što Parmenidesa čini historijski značajnim jeste činjenica da je on pronašao jedan oblik metafizičkog argumenta koji se u različitim formama nalazi kod kasnijih metafizičara. Za Parmenidesa se, često, kaže da je pronašao logiku, ali ono što je stvarno pronašao je bila metafizika zasnovana na logici.
Prije nego što se krenemo iznositi Parmenidesovo učenje potrebno je da u kratkim crtama zaokružimo i ponovimo učenja dotadašnjih filosofa sa naglaskom na Heraklitov Logos.
Heraklit je vidjeo da u svijetu nema ničega postojanoga, nego da se sve neprekidno mijenja, da samo promijena postoji kao nešto postojano. Sve postaje da nestane i nestaje da ponovo postane. Promjena ide tako daleko da se ne može ući dvaput ući jedan te isti tok rijeke, jer novi talas uvijek potiskuju stare. Svijet nije nešto nepromijenivo što bi zasvagda bilo gotovo, nego se neprestano mijenja. Kako se sve neprestano mijenja, svugdje ima suprotnosti. Ovaj pristup Heraklit primjenjuje na sve predmete i događaje , tako da po njemu sve što u ovome našemu svijetu postoji ili se dešava postaje i postoji uzajamnim uticajem suprotnosti. Heraklit je sveobuhvatnu realnost podijelio na njena dva aspekta. Jedan aspekat je postojanje a drugi je nepostojanje. Linija koje njih dvoje dijeli jeste sama manifestacija Kosmosa kao vječni princip kretanja između postajanja i nestajanja.
Baš kao što logično izlazi iz Heraklitovog logosa, da sve ima svoju suprotnost, Parmenides sa svojim učenjem o prirodi uzvrača udarac i kazuje da se ništa ne mijenja.
Parmenides je osuđivao rasuđivanje zasnovano na nagađanjima, isto kao i Heraklit, to jest rasuđivanje koje ima slabe pretpostavke. U svom spjevu O prirodi je izložio svoje učenje u kojem smatra da nas čula varaju i osuđivao je mnoštvo stvari kao čistu iluziju. Po Parmenidesu, za razliku od Heraklita, nisu postojala dva aspekta između kojih se dešava vječno kretanje i promjena, Biće jedno jeste dok promjena je čisti privid. Heraklit bi rekao da postoje dva bića, jedno je biće a drugo je nebiće. U nekim malo bližim i jasnijim pojmovima analogija dobro došla bi bila preko pojmova život i smrt: život je biće a smrt nebiće. Za Parmenidesa je postojalo samo jedno biće koje je beskrajno i nedjeljivo. Ono nije jedinstvo suprotnosti kao kod Heraklita jer suprotnosti ne postoje. Jer ako nešto nastaje on može nastajati ili iz bića ili nebića (analogno – nešto ili ništa). Ako je ono prvo (biće) onda to nešto već jeste i u tome slučaju ono ne nastaje; ako je, pak, ovo drugo slučaj, onda to nešto jeste ništa, jer iz ništa nastaje ništa. Biće naprosto jeste i ono je Jedno. Sa time i sama množina bića jeste samo privid.



Zbog težine ovakve formulacije, Parmenides zahtijeva strogo razlikovanje između puta Istine i puta mnenja ili vjerovanja. Puta mjenja, koji je izložen u poemi, je predstavljen sa čovjekom koji se oslanja na svoje čula koja ga varaju, jer mu daju sliku kretanja i promjene koja ne postoji. Stoga nije neispravno reći da on uvodi ono veoma važno razlikovanje između uma i čula, Istine i pojave. Naravno, tačno je da je čak i Tales spoznao to razlikovanje u odeđenoj mjeri, jer Istinu od koje on polazi – da sve jeste voda – čula teško mogu neposredno da opaze: za shvatanje te postavke potreban je um koji ide s onu stranu pojava. Središna Heraklitova «istina» takođe, predstavalja Istinu uma koja znatno nadilazi obično mnenje ljudi (mnenje ili vjerovanje ili u još širem shvatanju ta razlika postoji između pojmova “mišljenje” i “znanje”; mišljenje pripada pojedincu dok je znanje univerzalno i obuhvata sve).
Ovakvo temljenje i dijeljene spoznaje će postati osnova kasnijih idealističkih filosofija. Paremenides iako pravi razliku između pojavnoga svijeta (osjeti) i mišljenja (ideje), tu razliku ne utvrđuje da bi uspostavio neki idealistički sistem već jedan opipljivi monizam (lično smatram da termin kojeg mnogi kasniji pisci historije filosofije koriste, materijalizam nije prikladan za Parmenidesovo učenje; iako ima osnove na opipljivim temeljima, termin materijalizam smanjuje mistični duh Parmenidesovog Jednoga bića).
Parmenidesova prva velika tvrdnja glasi da «ono jeste» tj. Biće ili stvarnost, kakve god prirode da jeste, postoji, ne može da ne bude (ne postoji). Ono jeste i nemoguće je da nije. O biću može da se govori i ono može da bude predmet naših misli. Ali to o čemu mislimo i da govorimo može i da bude. Ako «to» može da bude, ono jeste. Zašto? Zato što bi ono, ako bi moglo da bude a ipak ne bi bilo, bilo bi ništa. Ali samo ništa ne može da bude predmet našega govora i mišljenja, jer govoriti o ničemu znači ne govoriti, a misliti o ničemu isto je što i ne misliti. Osim toga, ako bi ono tek moglo da bude, onda, paradoksalno, ono nikad ne bi nastalo, jer bi moralo da proizađe iz ništa, a iz ničega nastaje ništaa ne nešto. Stoga, biće, stvarnost ili «ono» - nije bilo prvo samo moguće, tj. ništa, a zatim postojeće – nego je ono uvijek postojalo, ili tačnije, «ono» JESTE.
Zašto se kaže da «ono» jeste? Zbog toga jer ako nešto nešto nastaje ono mora da nastane ili iz bića ili nebića (analogno: živoga ili neživoga). Ako se rađa iz bića (živo), onda nema nastajanja i postajanja; jer ako već nastaje iz bića, ono veće jeste (postoji). Međutim, ako nastaje iz ničeg (ništa) onda nebiće (analogno: ništa – neživo) mora već da bude nešto da bi biće moglo da nastane iz njega. Ali to je protivriječno. Stoga biće, Parmenidesovo «ono», ne nastaje ni iz bića ni iz nebića; ono nikad nije nastalo, nego naprosto jeste. A pošto to mora da važi za svako bivstvujuće, ništa nikad ne nastaje. To je «stvarnost» kojoj se ne može ništa dodati. Pored toga bića nema ništa drugo osim njega jer i da ima to bi bilo, takodjer, drugo biće. Kao takvo ono je nepokretno i neprekidno, jer su isključeni kretanje i promjena kao oblici postojanja.

[i]“Ne možeš znati ono što ne postoji – to je nemoguće – niti ga izreći; jer jedna ista stvar jeste ona koja se može zamisliti i ona koje može postojati”.

“Kako može, dakle da se dogodi da ono što jeste bude i u budućnosti? Ili kako je ono uopšte moglo postati? Ako ono postaje, onda ono ne postoji; niti postoji ako tek treba da nastane u budućnosti. Tako je postojanje iščezlo, a o prolaznosti nije više bilo reči”.

“Stvar o kojoj je moguće misliti i ono radi čega misao postoji jeste jedno te isto; jer vi ne možete naći misao bez nečega što postoji i radi čega je ona izrečena”.[/i]

Srž ovih argumenata jested a kad mislite, vi mislite o nečemu; kada upotrebite jedno ime, to mora ime nečega: Iz toga i misao i jezik zahtjevaju objekte izvan njih i njihovu korespodenciju. I pošto mi možemo misliti i govoriti o jednoj stvari u jednom trenutku, a isto tako i drugome trenutku, sve ono što bi se moglo pomisliti ili izreči mora postojati u svako doba. Iz toga slijedi da promjena ne može postojati jer sama promjena se sastoji u stvarima (radi jednostavnijeg razumijevanja, pojam “stvar” podrazumijeva i bića, materiju itd; sve što egzistira) koje nastaju ili prestaju da postoje. Gledano, ponovo iz Heraklitovog učenja, promjena nastaje kao prelaz između dviju suprotnosti: postajanje i nestajanje. Za Parmenidesa, promjena a sa time i kretanje nije postojalo. Ovi argumenti su u u filosofiji prvi primjer iz oblasti jezika koji je primjenjen na svijet u širem smislu riječi. Na slijedećem primjeru ću pokušat da predstavim Parmenidesovu argumentaciju.

Za naše empirijske činjenice i iskustvo, ono što je u prošlosti ne postoji više ili je nestalo; dok za budućnost kažemo da je postaje ili nastaje (koristim već spominjujuću Herklitovu terminologiju). Sve u sadašnjosti, mi kažemo da je stvarno ili ono što je realno i za šta povezujemo naš jezik, misli i pojmove. Za prošlost slobodno možemo tvrditi da ne postoji (više), a za budućnost, iako ona tek nastaje, možemo reći da (još) ne postoji. Svi pojmovi koje jezikom govorimo imaju korespedenciju sa stvarima izvan nas. Ako jezik nije samo jedna besmislica, riječi moraju nešto da znače, a večinom one ne znače samo druge riječi, nego nešto što postoji bez obzira da li mi govorili o njemu ili ne.
Ako pričamo o historijskom kompozitoru J.S. Bach-u i njegovom genijalnom umijeću skladanje muzike (ili negenijalnom umijeću gdje sad nije stvar ukusa) bilo bi besmisleno spominjati to ime ako nije zasnovano na stvarnoj historijskoj ličnosti, jer u suprotnome rečenice sa time imenom bi bile totalno besmislene i nerazumljive pa čak ne bismo ih mogli ni govoriti. Po Parmenidesu, J. S. Bach ne samo što je morao postojati u prošlosti nego još uvijek on mora postojati i sada. Jer ako ne postoji onda je ništa, a ništa ne može nikad biti predmet govora i naših, što znači, ako je Bach predmet naših misli koje su nužno zasnovane na pojmovima izvan nas (sadašnjost), njegovo postojanje mora biti u svakom sadašnjem trenutku.
Za ovu retrospekciju povezatu ću se člankom, Semargla, papagajstvo.
«“Ja NE MISLIM NIŠTA” stav je sa kojim se često susrećem u kontaktu sa ljudima i to, uglavnom kod onih puno mlađih od mene. Da se naš nelogični jezik dvostrukom negacijom, kojom “ne mislim ništa”, ipak podrazumjeva da “mislim nešto”, nije poigrao tom djecom i ljudima, porazna sintagma: “Ne mislim…”, odnosno paralogizam: “Mislim ništa”, mnogo bi bolje oslikavao postojeću tragediju. Postavlja se pitanje: šta radi um koji ne misli, to jest MISLI DA NE MISLI?»

Za kraj prvog dijela posta o Parmenidesu ostavljam dio njegovog spjeva koji je pisan u stihu i dijelove koje sam izabrao kao najvitalnije. Poema opisuje njegovo putovanje i razgovor sa Boginjom koja simbolizuje njegovo buđenje i potragu sa Istinom.





Frky