Neka se stotinu zastava vije, ni jedna moja nije
Danilo Kiš


“Ja NE MISLIM NIŠTA” stav je sa kojim se često susrećem u kontaktu sa ljudima i to, uglavnom kod onih puno mlađih od mene. Da se naš nelogični jezik dvostrukom negacijom, kojom “ne mislim ništa”, ipak podrazumjeva da “mislim nešto”, nije poigrao tom djecom i ljudima, porazna sintagma: “Ne mislim…”, odnosno paralogizam: “Mislim ništa”, mnogo bi bolje oslikavao postojeću tragediju. Postavlja se pitanje: šta radi um koji ne misli, to jest MISLI DA NE MISLI? Kao i svi drugi, on nastoji savladati svoj strah od postojanja – drugim riječima, biti voljen i sretan, odnosno ispunjen. Međutim, um koji ne razmišlja ne traga za time – on bespogovorno prihvata već postojeće – opštedruštveno prihvaćene norme – dogme koje se izdaju kao provjereni recepti koji vode do tih životnih imeperativa. Tako postupa isključivo zbog primalnog straha da će biti odbačen od zajednice, istjeran, ostati SAM.

Strah od samoće glavni je motiv slijeđenja: “Učiniću/misliću kao i drugi da ne bih bio ismijan.” Tu dolazimo do paradoksa: sreća se postiže strahom od drugih; ona se postiže pridobijanjem naklonosti i oponašanjem onoga što “svi rade”. Nameće se pitanje: zar je neko uistinu sretan ako se boji, najprije sebe, a onda i odbacivanja od strane drugih: roditelja, prijatelja, Boga? Ovaj u svijetu dominirajući društveni i psihički fenomen najbolje se ogleda u retrogradnoj simbolici demonskog papagaja – neimanja svoga JA, fetišizma. Katastrofa papagajstva ima svoje mnogobrojne, više ili manje zastrašujuće manifestacije. Od sveopšteg neukusnog oblačenja, jer je takav trend (hodajući Ferhadijom moj brat je jednom duhovito prokomentarisao: “NAPAD KLONOVA”), drmusanja glavama u disko klubovima i kafićima na taktove monotone i bezvezne muzike, drogiranja i pričanja “neduhovitih duhovitosti” - jer, eto tako to svi rade, sve do pomodnog odlaska u bogomolje, članstva u različitim nacionalističkim/fašističkim pokretima, sektama, mahanja zastavama, citiranja tuđih mudroserina i dogmatiziranih predrasuda kao sopstvenih mišljenja, nacionalne i vjerske mržnje i, kao njihov rezultat, izvršavanja pokolja, genocida itd, itd, itd.



Sve to “nemisleći” umovi čine da ne bi “odudarali”, da ne bi bili povrijeđeni – nesvjesni da je upravo takav stav korijen njihove boli.

U perzijskoj bajci “Tajna Hamama Badgerd”, kralj naređuje princu Hatimu da istraži tajanstveni “Hamam Badgerd” - dvorac nepostojanja. Kada je nakon brojnih opasnih pustolovina najzad stigao do njega, relki su mu da se od tamo niko nikada nije vratio, ali on uporno nastavlja dalje. U nekoj okrugloj građevini u kojoj ga najprije odnose vodene bujice, a zatim dugo i mučno luta pustinjom, odlazi do predivnog vrta usred kojeg se nalazi krug kamenih statua ljudi. U njegovom središtu vidi papagaja u krletki, a neki glas odozgo kaže mu: “Hej junače, ti vjerovatno nećeš živ otići iz ovog hamama. Jednom je Gajomard (Prvi Čovjek) našao ogroman dijamant koji je sijao jače od samog Sunca i Mjeseca. Odlučio je da ga sakrije tamo gdje niko neće moći da ga pronađe, te je stoga podigao ovaj čarobni hamam kako bi ga zaštitio. Papagaj kojeg vidiš dio je te čarolije. Kraj njegovih nogu leže zlatan luk i strijela na zlatnom lancu i njima možeš pokušati tri puta da ubiješ papagaja. Ako ga pogodiš, prokletstvo će nestati, ako ne, ti ćeš se u kamen prometnuti poput svih onih drugih ljudi. Hatim pokušava jednom i promašuje. Njegove se noge pretvaraju u kamen. On promašje još jednom i okamenjuje se do grudi. Treći put, on zažmuri, gađa naslijepo i pogađa papagaja. Provališe gromovi, podigoše se oblaci prašine. Kada se sve smirilo, na mjestu papagaja stajao je ogroman predivni dijamant, a sve statue su ponovo oživjele.

Ovaj SVETI tekst govori o nadilaženju mučnog stanja imitiranja i svih kompleksa koji iz njega proizizlaze. Demonski papagaj označava zao duh oponašanja koji čovjeka navodi da promaši cilj i da se psihološki okameni (statue koje je Hatim zatekao u vrtu). S druge strane kružna građevina i dijamant simboli su onoga što je Karl Gustav Jung nazivao INDIVIDUACIJA, a ona isključuje svako papagajsko oponašanje drugih – od onog najnižeg (predrasude, bezrazložna mržnja, samosažaljevanje), pa do onog religijskog. Hatim je tek zažmirivši i tako povezavši sa svojim unutarnjim istinskim JA, neokrnjenim spoljnjim uticajima uspio uništiti čudovište. Ljudi različitih kultura neprestano pokušavaju da na “spoljašnje” ili obredno ponašanje preslikaju sva izvorna religijska iskustva svojih velikih religijskih učitelja, te se stoga okamenjuju. Ići stopama velikog duhovnog vođe ne znači da čovjek treba preslikati i sprovoditi proces individuacije njegovog života. Svačiji doživljaj i duhovno iskustvo postojanja su različiti i slobodni smo kada to iskustvo naučimo cijeniti. To nije kraj patnje, ali ona sada dobija smisao – nastojanje življenja vlastitog života i uživanje u razumjevanju.

Semargl