-A-

Agnosticizam (grč. a – gnosi. neznanje, nespoznavanje, mišljenje da su principi svijeta nespoznatljivi te da se ne može znati što je istina i stvar po sebi (primjer. Skeptici, Hume, Kant i dr.)

Akatalepsija (grč.) termin u skeptičkoj filosofiji, nespoznatljivost predmeta, jer se mišljenje ne može razlučiti između sadržaja teze i antiteze. Prema tom shvaćanju možemo reći samo to što nam se čini, no iz toga se ne može zaključiti da je objekat upravo takav.

Aksiologija (grč.) učenje o etičkim i životnim vrednotama uopće.

Akisom (grč. Akisoma), izvor za koji nema zablude, stav za koji ne treabaju dokazi. Aristotel je pisao da nemaju pojma o filosofiji oni koji traža da se aksiomi dokazuju.

Analiza (grč. analysis), razdvajanje neke cjeline na dijelove, analitička metoda.

Anamneza (grč. Anamnesis), sjećanje, ponovo sjećanje onoga što je prije bilo. To je problem spoznaje u Platonovoj filosofiji. Duša je u svojoj preegzistenciji (prije dolaska u tijelo) gledala ideje, tj. uzore. Promatranjem predmeta ovdje na zemlji, duša stalno podsticanje da se sjeti ideja kako bi se očišćenjem (katarza) od svega tjelesnoga opet uzdigla u to područje. Teorijom o sjećanju Platon pokušava prevladati horizam (razdovjenosti) u postojanju između ideja i svijeta.

Anarhija u filosofiji, to je prema Schelingu bavljenje filosofijom bez metode i principa (grč. Arhe, odatle izraz an-arhija).

Anticipacija (lat. anticipio, grč. prolepsis), zaključivanje unaprijed na osnovu određenih iskustava o tome; pretpojam; točno oblikovani pojam za sam sadržaj prije nego što se zbio. Sposobnost smislenog predviđanja.

Antilogija (grč.), protivrječnost, kod skeptika moguća jednakost teze i antiteze, tj. ravnoteža.

Antropomorfizam (grč. anthopomorfos), shvaćanje bogova prema čovjekovim stanjima i osobinama.

Apsolutan, apsolut (lat. Absolut, gl. ab-solvo), odriješen, oslobođen, razriješen, samostalan, neuvjetovan, nezavisan od odnosa, potpun, savršen. Termin je najprije bio gramatički pojam i odatle je prešao u filosofiju. Kod skolastičara absolutum je oznakaza boga kao biće u sebi. U novovjekovnoj filosofiji apsolut je termin za bitak. Na primjer, kod Hegela: duh (najviši svjetski um), apsolutno Ja (kod Fichtea).

Apstrakcija(lat. Abstractio, gl. abstraho), odvojenost, izostavljanje nebitnih pojedinačnih oznaka u nekom pojmu, predodžbi da bi se lakše došlo do bitnoga, općega. Na primjer, za čovjeka je bitna sposobnost djelovanja (teorija i praksa), a ne na primjer, boja kože, oblik očiju i slično.


-B-

Biće, pojedinačno postojanje ili jeste na osnovu svoga bitka, svaka bivstvujuća pojedinačnost. Dokaz da nešto jeste nema drugi smisao nego da Nešto nije samo mišljeno (Feurbach).

Bitak, filosofska kategorija kojom se izražava postojanje uopće apstrahirano od svake pojedinačnosti; sve što jeste (biće), jeste po nečemu što ga je uvjetovalo, tj. po bitku (tj. po –jeste-). Bitak je najapstraktniji izraz o svijetu i njime se izražava jeste.


-C-

Causa (lat.), uzrok, povod, razlog za neko nastajanje. U srednjevjekovnoj filosofiji događanja u svijetu tumačeno je sa četiri vrste uzroka: 1. causa materialis = materijalni uzrok, 2. casua formalis = formalin, oblikovani uzrok, 3. casua efficiens = svršeni uzrok, krajni uzrok, svrha. Cijela tematika je preuzeta od Aristotelesa.

Causa sui (lat.), uzrok samog sebe, što nema posrednika za svoje postojanje, u srednjevjekovnoj filosofiji ima primjera u kojima je sa C.s označena božja aposlutnost, dakle kao biće po sebi, koje ne zavisi od drugoga. Kod Spinoze termin C.s. označuje način vječnoga postojanja boga ili prirode kao jedinstvene supstancije, čija bit uključuje u sebe i egzistenciju. Time Spinoza dolazi do panteizma.


-D-

Dedukcija (lat. deductio, grč. apagoge) izvođenje, logički postupak izvoda iz općega prema posebnome i pojedinačnome, ili iz postavljenih premisa; dovođenje nekoga slijeda do nužnoga kraja, do zaključka.

Definicija (lat. definitio, gl. de-finio, grč. horizmos), pojmovno određenje sadržajne granice i bitnosti predmeta koje se misli. Logičko pravilo za definiciju zahtijeva da se navede najbliži viši rodni pojam, a zatim posebna, specifična oznaka. Već su grčki skeptici smatrali definiciju nepotrebnom, jer je često puta samo oblik tautologije (govorenja istoga). Definicija je racionalni odnos, i u psihološkom pogledu ne mora izazvati adekvatnu uzročnost. Kad bi to bilo moguće, onda bi na primjer definicija plača ili smijeha i slično morala da izazvati i takve reakcije kod onih koji je čuju. Takvih definicija ipak nema.

Demijurg (grč. demiourgos), stvoritelj svijeta, koji je sve učinio iz Haosa. Prvi je Platon označio božanstvo kao demijurga, koji stvara i oblikuje. Terminom demijurg označio je Marx Heglov pojam apsolutne ideje.

Deus implicitus – Deus explictus, (lat.) termini o bogu kojim Schelling dokazuje da nije ateist. Na optužbe Friedricha Jacobi da je blizak Spinozinom panteizmu, naturalizmu i ateizmu, Schelling kaže da je za njega bog oboje, kao prvo i zadnje, kao alfa i omega, ali to što je bog kao alfa nije to što je omega, i to dvoje se razlikuje. Ako bismo ostali samo kod prvoga određenja, onda se to ne bi moglo nazvati bog. U početku je bog nerazvijen (Deus implicta), a kao omega on je Deus explicitus, što znači da se bog razvija od indiferentnosti do osobe i tek tada postaje subjekt. Taj Schellingov stav je zasnovan na principima filosofije misticizma i teozofije.



Pojmove koje sam izvadio, osobno smatram zanimljivim i potrebnim u svakodnevnom dijalektičkom govoru. Definicije su korištene iz "filosofskoga" riječnika, autora Branka Bošnjaka (Zagreb 1989).

Frky