Već duže vrijeme smo jezdili nebesima i podnebesima bliskog i dalekog istoka. Prije nego se vratimo toj zanimljivoj oblasti u kojoj nalazimo začetke mnogih koncepata koje obdržavaju današnji abrahamski monoteizmi, vratimo se za trenutak majčici Evropi, putem zanimljivog teksta A. Fantalova “Originalni Indoevropski tipovi bogova”, materijala Konferencije posvećene akademiku Puninu, održane na Petrogradskom državnom univerzitetu 2000 godine. Ovo je moj prevod, a engleski tekst “The original Indo-European types of gods” možete čitati OVDJE.



Originalni indoevropski tipovi bogova

U svjetlu nebrojenih artefekata autor je nastojao razlučiti originalne indoevropske mitološke tipove kao što su: “Bog gromovnik” (skandinavski Tor, keltski Taranis, slovenski Perun, baltski Perkunas, indijski Indra); “Bog neba” (indijski Dyaus, baltski Dievas, skandinavski Tyr); “Velika Boginja” (Grčka Hera, indijska Prithivi, skandinavska Erd, slovenska Mokoš, baltska Zemes mate, irska Danu); “Božanski blizanci” (grčki Dioskuri, indijski Asvinau, baltski Sinovi Dievasa), “Zemaljski bog” (grčki Dionis, indijski Rudra, skandinavski Freyr, slovenski Veles, baltski Vels, keltski Cernunnos) i “Kulturološki heroj” (grčki Hermes i Herkules, skandinavski Odin, slovenski Herovit, keltski Lug).

Vidljivo je da sva muška božanstva predstavljaju jedan prvobitni, a sada rascjepljeni prsten. Tačnije, ovi su bogovi međusobno povezani kao karike lanca. Shodno tome, karakteri Boga Gromovnika i Boga neba se često stapaju (Zeus iz grčke mitologije); Božanski blizanci uobičajeno su sinovi Boga Neba (u baltskoj mitologiji – sinovi Dievasa); Kulturološki heroj ima slične funkcije kao Blizanci (na primjer, on je iscjelitelj, predak i zaštitnik naroda); Zemaljski bog blisko je povezan sa kulturološkim Herojem, budući da su – slijedeći godišnja doba - umirući i uskrsavajući bogovi. Jedino se Gromovnik i Zemaljski bog bore međusobno uzrokujući time prekidanje lanca – motiv karakterističan keltskoj, baltskoj, slovenskoj, indijskoj i mnogim drugim mitologijama.


Perun Gromovnik

Žensko božanstvo je unutar ovog prstena i često je medijator među muškim bogovima. Velika Boginja može biti žena Gromovnika, a u isto vrijeme i Zemaljskog boga (kao u keltskoj, slovenskoj i baltskoj mitologiji), ili Boga Neba (kao u italijanskim, grčkim i indijskim tradicijama). Obično je Velika Boginja majka Blizanaca i Kulturološkog heroja. Sve kasnije boginje manifestacije su njenog lika.


Odin

Karakteristične odlike ovih osnovnih tipova su uočljive. Bog Gromovnik je predstavljan kao čovjek koji stoji borbenoj kočiji; njegovo oružje su munja, sjekira ili čekić, a pratilac mu je vuk. Nebeski bog je obično božanstvo rata; oružje mu je mač. Kulturološki heroj je jahač i bori se kopljem. Oni koji Gromovnika mješaju sa jahačem stoga griješe. Zemaljski bog je zaštitnik životinja i gospodar onostranog – svijeta mrtvih. Konačno, Velika Boginja ima dvojnu prirodu – zemaljsku i nebesku.


Velika Boginja

(uzbudljivi nastavak slijedi…)

Marduk je u začetku svog kulta bio lokalno božanstvo grada Babilona, Po dolasku na vlast amoritske dinastije (oko 1900 g. p. h. e.)*, koja je pripojila mnoge teritorije u Mesopotamiji i stvorila moćno carstvo, sveštenici su formirali teologiju o Marduku kao najuzvišenijem i, suštinski, jedinom bogu. Kako ćemo vidjeti, sličan proces odvijao se dosta kasnije u Palestini, gdje će taj jedini bog postati Jahve.


Marduk kreće u borbu

Proces Mardukovog rađanja i stvaranja svijeta i čovjeka u opisan je u babilonskom epu o stvaranju, sumersko-akadskog porijekla, koji je nazvan po svojim prvim riječima – Enuma Elish (Kad gore...). Urezan je na sedam tablica različite veličine koje broje od 125-165 stihova. Ep se sastoji od herojske epopeje i dogmatske poeme, kojima je svrha da nas upoznaju s borbom mladih sa starijim božanstvima, završavajući se himnom u čast boga tvorca – Marduka. Zapravo su opisana dva predanja o postanju svijeta: prvo, u kome se susreće sukcesivan tok postanja i sređivanja kosmičkih sila, i drugo, po kome bog-tvorac Marduk stvara svijet nakon smaknuća čudovišne boginje Tiamat – simbolički predstaljene uzburkanim prvobitnim okeanom:


Na početku nije postojalo ništa do Mummu vodenog haosa, koji kosmička počela tjera u vidljivo postojanje. Iz njega su proizišli Velika Majka Tiamat i roditelj Apsu. Oni se spletoše u haos i izrodiše Lahmu i Lahamu, kosmičku Tamu i Noć iz kojih proiziđoše An-šar i Ki-šar (nebo i zemlja u smislu sveukupnosti svijeta). Od gornje, starije generacije božanskih bića koja tvori kosmičke dublete, muško i žensko počelo, potječe mlađa generacija bogova, Anu, Ea i Enlil, koji poželješe uneti red u haos. Apsu zbog toga poželi da ih uništi, ali Bog mudrosti, Ea, spozna tu njegovu namjeru i ubije ga moćnim magijama. Bijesna Tiamat uzela je tada za muža svoga sina Kingua i rodila s njim čudovišta, u namjeri da uništi sve bogove. Na to je An-šar protiv boginje poslao Anua i Eu, ali oni nisu bili dorasli toj borbi. Tada se Anšar obrati Marduku, koji pristaje da se bori pod uslovom da mu bogovi u svojoj skupštini daju vrhovnu vlast. Njegovo oružje bili su sedam vjetrova, luk, strijele i čvrsti oklop. On je, uzimajući za pomoćnike kosmička prirodna počela, zapleo Tiamat u mrežu, ubacio joj jedan od vjetrova u usta, što joj je iščupalo utrobu; zatim joj je prosuo mozak i unakazio tijelo strelicama. Potom je njezina čudovišta okovao u podzemlju. Tiamatino tijelo raskolio je na dva dijela; od jednog je načinio nebeski svod, kako bi spriječio da vode iznad svoda poplave zemlju, a od drugog kamenitu podlogu mrima i kopnu. Stvorio je još Sunce, Mjesec, pet manjih planeta i sazviježđa, koje je na upravljanje povjerio bogovima Anunakkima; ubivši Kingua, od njegove krvi načinio prvog čovjeka – sve to za sedam dana. Svi bogovi naposlijetku, grade Marduku svetište i daju mu pedeset svojih imena, stapajući se tako s njim.


Mardukov zigurat u Babilonu

Na prvi pogled ovaj rat bogova koji proizizlaze iz prvobitnog JEDNOG i u jedno se ponovo slivaju, izuzev koncepta sedmodenvnog stvaranja, nema gotovo nikakve sličnosti sa monoteističkim mythosom biblijskog Postanja. Ipak, imajući na umu komplikovanu povijest nastanka biblijskih knjiga – a čitajući druge dijelove Biblije, možemo zapaziti mnogo zajedničkih motiva i simboličkih cjelina. Na prvom mjestu je postojanje više bogova, koje, kao što sam naveo u prethodnim postovima sugerira Ponovljeni Zakon 32:8

[i]Kad je Višnji (El) baštinu dijelio narodima,
kad je razmještao sinove čovječje,
odredi im međe po broju Božijih sinova:
tad Jahvu njegov narod zapade,
Jakov bi njegova baština.[/i]

Ovdje se, doduše, ne govori o razdoblju prije postanka svijeta i čovjeka, ali ipak može biti reminiscencija na prvobitnog Jahvu, kao jednog od mnogih «božijih sinova», kao što je, uostalom bio i Marduk (Mada bi u ovom kontekstu «diobe naroda» Jahve prije odgovarao jednom od bogova Annunakija).


Kako je to naglašeno u jednom od prethodnih postova ugaritski i hebrejski ekvivalent babilonskoj Tiamat je «tehom» (Bezdan – prvobitne vode) iz knjige Postanja. Prema Grevsu i Pataiju «tehom» je, prema strukturi hebrejskog jezika nekad bila vlastita imenica, tako da se primodrijalna boginja pojavljuje na samom početku stvaranja, slično kao i u Enuma Elishu. Skupštinu bogova u kojoj Marduk biva izabran za borca protiv haotičnih, odnosno protivkosmičkih sila nalazimo u nekoliko psalama. Psalam 82 opisuje Jahvea koji «u skupštini bogova sud održava» i, dok u 92:1 čitamo kako on «nadvisuje sve bogove» baš kao i Marduk. Arhetipska borba najvišeg božanstva sa čudovištem, motiv koji, budući da figurativno predstavlja prelazak haosa (bezdana, prvobitnih voda) u kosmos, u raznim oblicima postoji u gotovo svim ljudskim kulturama, nalazimo u više navrata u biblijskim knjigama, gdje je vodeno čudovište nazvano još Rahabom ili Levijatanom:

[b]Svojom je snagom on (Jehova) [b]ukrotio more
i neman Rahaba smrvio mudrošću[/b]...
a ruka mu je brzu zmiju probola [/b](Job, 26: 12, 13)

Bezdan ju je pokrio kao haljina; na gorama su stajale vode. A od prijetnje su tvoje bježale, i uzmicale su od gromovnoga glasa tvojega. (Psalam 104: 6-7)

[i]Probudi se! Probudi se!
Opaši se snagom, mišice Jahvina!
Probudi se, kao u dane davne, za drevnih naraštaja.
[b]Nisi li ti rasjekla Rahaba
i probola Zmaja?
Nisi li ti isušila more,
vodu velikog bezdana[/b][/i]... (Izajija 51: 9-10)

Kao u stog skupi on vode mora, kao u spreme metnu bezdane. (33:7)

Ti si moću svojom rasjekao more; ti si satro glavu vodenim nemanima. Ti si razmrskao glave Levijatanu… (Psalam 74: 13-14)


Jahve pobjeđuje Levijatana

Knjiga Postanja (1:6-7) također opisuje početak stvaranja (odmah nakon svjetlosti) kao “razdvajanje voda”, odnosno postavljanja nebeskog svoda među njih. Marduk je upravo od Tiamat (bezdana), kao i Jahve od biblijskih arhetipskih voda, nad kojima lebdi duh božiji, ustrojio kosmos. Zbog toga je zadobio obožavanje drugih bogova (Ps 97:7; 29:1 ). Jahve, kojega obožavaju bogovi s pravom se naziva “Bog bogova” (Ps. 136:2) i “Gospodar gospodara” (136:3).

Osnovna nit mythosa o bogovima borcima protiv nemani jeste simbolika Sunca, odnosno pobjeda mladog solsticijskog sunca nad nepogodama zime, što je, opet simbolički predstavljalo psihičke procese borbe haos-kosmos u samome čovjeku. Drugim riječima susret sa uništenjem, smrću i tamom – odnosno iskrenost prema sebi, ma koliko istina bila strašna, krucijalna je početna faza inicijacije u misterij postojanja…

(nastavlja se…)