U ugaritskom mitu Bik El ili samo El prebiva u unutrašnjosti planine na ishodištu vodenog bezdana (tehom), koji je izvor slatkih i slatkovodnih i slanih oceana. Shodno tome, povezan je s morem, kao i Enki čiji je tron u dubinama Abzua gdje je izvorište svih zemaljskih izvora i rijeka. U ugaritiskom mythosu, dakle, nalazimo slične motive kao u sumerskom i akkadskom. Slično je i sa babilonskom ženskom personifikacijom arhetipskog slanog oceana – boginjom Tiamant (koju Marduk pobjeđuje i od njenog tijela stvara svijet), koja je u ugaritu onaj aspekt materije po kojem sve dobija oblik – voda, ocean, odnosno – vodeni bezdan tehom.


Tiamat - vodeni Bezdan


Ova riječ se pojavljuje i na početku biblijskog Postanja:

Zemlja je bila još pusta i prazna. Tama je ležala nad bezdanom (tehom). Duh je Božji lebdio nad vodama. (1:2)

Kako su utvrdili Robert Grevs i Rafael Patai u svojim Hebrejskim mitovima, činjenica da uz tehom u hebrejskom nikada ne dolazi određeni član dokazuje da je ta riječ nekada bila vlastito ime, poput Tiamant. S druge strane, žena Bika Ela je Athirat, čije ime znači ona koja hodi morima (Athirat se alternativno izgovaralo Ashirat ili Ašerah, odnosno Astarta).


Astarta

Vodu (Veliko More) – ženski princip, drevni narodi smatrali su veoma mudrom. Simbolizirala supstancu raširenu svuda po svemiru; jer voda je plastična, uvijek mijenja oblik i poprima oblik bilo koje posude u kojoj se nalazi. More je stoga najadekvatniji simbol za ovu plastičnu supstancu iz koje će nastati svi oblici. U kasnijem helenističkom is rednjovjekovnom razvoju hebrejske religije, ona će svoj ekvivalent naći u Binahu – drugom sephirotu Kabale.

Elovo drugo ima «Bik-El» sugerira da se njegovi sinovi rađaju kao «telad» i postaju «bikovi» kad odrastu. Tako je Baal-Hadad povremeno prikazivan kako stoji na biku i baca munje. Budući da je i Yah, također Elov sin, objašnjava postupak kralja Jeroboama koji u čast Jahveu podigao dva zlatna teleta u Danu i Betelu. (1 Kraljevima 12:28-29). Ne treba zaboraviti ne Jahveovo javljanje na Sinaju gdje se pojavljuje u olujnom oblaku, baš kao «tele» Adadovo iz ugaritskog mita.


Tele iz Aškelona


To ukazuje na postepenu fuziju Baala i Yaha u jedinstveno božanstvo. Ep o Gilgamešu opisuje Baala Hadada (ili Adada), kao boga koji prebiva u tami olujnih oblaka, čiji je glas grmljavina i čije kiše uzrokuju potop koji uništava čovječanstvo, što je vrlo slčno sa opisom Jahvea, kao boga koji govori iz «ognja, oblaka i mraka» Ponovljeni Zakon (4:11; 5:22-23). U proročkim knjigama koje govore o događajima kasnijeg perioda, također nalazimo potvrdu da je Jahve, od nekih Izraelaca bio nazivan Baalom:

U onaj dan", govori Gospod, "opet ćeš me zvati: 'Dragi mužu!' a nećeš me više zvati: 'baale moj!' Tada ću ukloniti iz usta njezinih imena baala, da se od sada više nikada ne zazivaju imena njihova. (Hošea 2:16)

Ne treba zaboraviti ugaritski mythos (1500-1200 pr. h. e.) u kojem su Baal i Yah, Elovi sinovi međusobno suprotstavljena božanstva. Nije li moguće da je sukob između kultova Baala i Yahvea, u drevnoj Palestini (opisan u 1. i 2. Kraljevima i 1. i 2. Ljetopisa), potiče upravo iz mitske borbe Baala Hadada i Yaha, koji će od njih biti “gospodar zemlje”?

Na osnovu komparacije figurativnih opisa mitskih protagonista (biblijskog i onih starijih), može se rekonstruisati proces teogeneze Jahvea, kao fuzije ugaritskog Yawa, donosno Yaha, Baala Hadada, Ela (bika Ela), koji je otac čovječanstva (ab-adm). Ugaritsko adm «čovječanstvo» srodno je hebrejskom Adam – prvi čovjek i eponim čovječanstva.

(nastavlja se)