Želio bih danas pisatio bajkama, tj. o likovima koje u njima susrećemo kao arhetipima (univerzalnim simbolima, naslijeđenim prepoznatljivim mentalnim slikama koje nesvjesno nastaju kao reakcija na razna čovjekova iskustva).

Razmišljao sam ovih dana o Crvenkapici, toj svima nam poznatoj bajki iz djetinjstva (koju prije nisam volio zbog ne baš zanimljive fabule). Međutim, čitajući izvrsnu knjigu Elejn Pejgels «Gnostička evanđelja» u kojoj je gnostički Hristos (pojednostavljeno rečeno) predstavljen kao duhovno iskustvo (stanje više svijesti), koje se doseže patnjom naše duše (križnim putem u duhovnom smislu). Eh, onda mi je palo na pamet. Ako je Hristos arhetip, zašto to ne bi mogla biti i Crvenkapica?

U Riječniku Simbola (J.Chevalier a. Gheerbrant) našao sam o simbolizmu crvene boje (između ostalog) slijedeće:

Centripetalno, noćno crveno boja je središnje vatre čovjeka i zemlje, i alkemističkog atanora u kojemu se kuha, dozrijeva i obnavlja se biće ili djelo. Ono je ispod zelenila zemlje i crvenila blata. Ono je tajna, misterij života sriven na dnu tmina i iskonskih oceana. To je boja duše, libida, srca. To je boja znanja, ezoteričke spoznaje, zabranjene neupućenima, što je mudraci kriju pod svojim plaštevima... Vidimo da je takvo crveno matično. Dopušteno ga je vidjeti samo u toku inicijacijske smrti kada dobiva otajstvenu vrijednost: posvećeni u misterije Kibele spuštani su u jamu gdje su škropljeni krvlju bika ili ovna ritualno žrtvovanih nad jamom... (str. 79)

Također je zanimljivo da se u Crvenkapici pojavljuju tri ženska lika (Crvenkapica, Mama i Baka, tj. preobučeni halapljivi Vuk koji na kraju guta Crvenkapicu. Znamo da se drevna trojna boginja pojavljivala u vidu Djevice, Majke i Starice, tj stvarajućeg, održavajućeg i razarajućeg aspekta. Kod Kelta je crvena (da se opet pozovem na riječnik simbola), bila ratnička boja i za nju su postojale dvije riječi: durg i ruadh. Interesantno je da je Dagda (bog druid), bio nazivan Ruadh Rofhessa, crven od velikog znanja. U Galiji su kasnije (u rimskom periodu) kao bogove rata štovali Marsa Rudiobusa i Marsa Rudianusa, koji bi dakle mogli biti simboli borbene mudrosti kakva je u staroj Grčkoj bila Atena.

Da se ne udaljimo previše od Crvenkapice. Ako je, dakle, njena crvena kapica simbol spoznaje, nije li ona u suštini arhetip duše koja putem učeništva kroči kroz život (šumu koja vodi do bakine kuće), koji iskustvom nalazi put do mudrosti - same Bake, koja jeste baka, ali i skriveni Vuk., tj. proždirući aspekt boginje, kroz koji sve nestaje da bi se nanovo rodilo? U daljnjim razmišljanjima, možemo zaključiti da umiremo svaki dan, jer svakom novom spoznajom (svakim novim Crvenkapicinim korakom kroz šumu/život) nestaje one osobe koja je nije imala. Crvenkapica je bila pojedena, ali je to iskustvo dovelo do spasenja - Lovca, koji joj je pomogao da iz dubine vučije utrobe izađe sa pravom bakom - istinskm mudrošću. Sličnu simboliku možemo pronaći i u predivnoj ruskoj bajci o Vasilisi Prekrasnoj i Koščeju Besmrtnom, u kojoj se pojavljuje zanimljivi lik Baba Jage, slovenske Hekate.

Sveti Pavle bi rekao:

Kad sam bio dete, govorio sam kao dete, mislio sam kao dete, zaključivao sam kao dete. A kad sam postao čovek, prestao sam s detinjarijama. (1. Kor. 13: 11)

Biti čovjek u smislu izgrađene ličnosti znači biti dijete sa iskustvom.