misljen.bloger.hr

Uminuća igre oblakinja
nad plavim izvajanjima strahovremena
bezdano skritih licu Sunčice,
stari kami snuju znanje,
tajanstvenosti učvrsnuća
studenom zaobljenog pralika
u iznadnebnom prisjećanju
onoga što bje, a biti će...

Svinu se oblak
Dodo
aj svinu se
k'o galaksija
Dodole
Oblakinje
radosno
vile
Dodo
Bezbroj zvijezda
u plavet
Dodole
dozvaše
časkom
Dodo
a onda raspršiše
Dodole...

Oni što stupaju stazom oholosti gazeći sve skromne živote, prljajući nježno zelenilo zemlje otiscima svojih stopa u krvi; neka se raduju, i hvala ti, Gospode, što dan je njihov.
No zahvalan sam što moja sudbina leži sa smjerima, koji trpe i podnose breme sile, i kriju lica i guše svoje jecaje u mraku. Jer, svaki treptaj njihovog bola zadrhtao je u tajnoj dubini tvoje noći, i svako vrjeđanje njih unjeto je u tvoju veličanstvenu tišinu. I njihovo sutra.
O, Sunce, podigni se nad krvareća srca što se otvaraju u jutarnjem cvijeću, dok svjetlost baklje bahatosti zamire u pepelu.

R. Tagora

Jednom prometnuti u cvijeće
bićemo milovani
svojim posljednjim ljudskim dahom,
združenim s povjetarcem...

Zar će išta tada biti važno,
osim sladunjavog mirisa,
njime raznošenog planinama,
nadomak nebu...

Iza plaveti

aveti,

dusi bogova starih,

lebde

nad snom...

Tam' u stanak,

po uminuću

žudim ići,

a vi sad

k meni,

svarožići,

aveti

iza plaveti,

nad Suncem

nad snom...

Kada govorimo o kulturo-rastakajućem fenomenu TURBOFOLKA, a da bi smo najbolje objasnili intenzitet njegove destruktivnosti, ne treba ići dalje od analize samog pojma. Turbo, dolazi od latinskog turbo-turbinis, vihor, odnosno vrtlog i također podrazumjeva brzinu, dok Folk/Volk u germanskim jezicima oznacava “narod”. Turbofolk – vrtlog naroda, nestanak u oluji, ili, bolje rečeno davljenje naroda u vlastitom vrtlogu. Stoga je Rambo Amadeus dobro primjetio: Adolf Hitler je turbofolk. U našem slučaju, Dayton je turbofolk.

Ipak, ograničimo se zasad na obrazlaganje autodestrukcije kultura južnoslovenskih naroda na polju muzike. Salomon Hermann, Ritter von Mosenthal (vitez od Mosenthala), austro-jevrejski dramski pisac, libretist i kompozitor (1821-1877) je napisao da “gdje god naiđeš na ljude, svugdje će ti njihova muzika otvoriti njihovo najintimnije biće.”
I zaista, kada slušamo tradicionalne melodije slavenskih populacija Balkana, sa prostora nekadašnjeg Ilyricuma i Trakije – bosanske (naroda BiH), dalmatinske i slavonske (hrvatske) šumadijske i kosovske (srpske), makedonske i bugarske, u njima osjećamo hiljadugodišnje istorijsko, a samim time i duboko emotivno iskustvo, spoj orijentalnog intenziteta osjećaja i strasti, slovenske sjete i duševnosti, sakralnih napjeva hrišćanske drevnosti.

Donekle bi se na sve ove melose mogao primjeniti doživljaj sevdalinke, banjalučkog glumca Mauhameda Cejvana: "Ljubav, milovanje, zanos, vatrena želja, ljubavna patnja, uzdisanje…" Ova muzika je baština izvornog značenja latinske riječi kultura – kultiviranje, njegovanje, staranje, etimološki povezane sa riječju kult, koji implicira obrednost, tj. poštovanje božanskih bića. Kultiviranje, tj. njegovanje muzike (ili bilo koje čovječanske tekovine) nije proces koji teče stihijski, preko noći, to je polagano, postepeno samooplemenjivanje. Uopšte, ništa kvalitetno ne može biti stvoreno na brzaka, ništa lijepo nije posljedica površnosti. Bilo šta smandrljano za kratko vrijeme estetski predstavlja ništa – jer, kako je to u svom Uvodu u estetiku objsnio Ivan Focht, “Nešta je samo ono što je suvislo i osmišljeno, duhovno vrijedno – djelo”. Stoga se eksploatacija određene muzičke teme izvornog folka i njena degradacija kroz hiperprodukciju “kompozicija” i njihovih izvođača/ica, tj. širitelja lažnih izljeva emocija u obliku isforsiranog kričanja, lelekanja i arlaukanja, ne može nazvati drukčije nego djelom ništarija. Generalno – a ne samo u muzičkom smislu - turbofolk je “remek djelo” površnosti, bahatosti, gluposti, tuposti, prijetvornosti i svih zastrašujućih karakternih crta ljudskih bića. Radi se o koktelu hazardnosti. Rambo je to dobro objasnio: Turbo folk nije muzika, turbo folk je miljenica masa, kakofonija svih okusa i mirisa.

Međutim, turbofolk je najprije akulturalan, što znači odsustvo svake kreativnosti, imaginacije i entuzijazma – a za dovođenje duha u takvo stanje plaća se ogromna cijena.

Upravo ovdje dolazi do izražaja etimološka povezanost riječi kult i kultura. Kult podrazumjeva skup obreda održavanja odnosa sa metafizičkim – višim bićima, putem kojeg dolazi do entuzijazma, odnosno doživljaja prisutnosti svetog, tj. Boga/bogova. Entuzijazam, podrazumjeva i kreativnost i imaginaciju, budući da se one vezuju za inspiraciju, čiji je entuzijazam, gotovo sinonim. Govorili smo o kulturi kao njegovanju, odnosno postepenom razvoju. Svaki razvoj znači i plodnost, a plodnost iz koje proizlazi obilje najbolje je simbolizirana u antičkom kultu Dionisa (u staroj Grčkoj i Rimu), te božanstava sličnih profila u drugim ljudskim kulturama i civilizacijama. Kao bog raslinja, vinove loze, vina plodova, sezonskog obnavljanja, Dionis je onaj koji širi radost u izobilju. On silazi u podzemlje i sjedinjuje se sa ništavilom - propada, da bi iz njega izbavio svoju majku, boginju Mjeseca – Semelu. Zasigurno se radi o jednom od najljepših arhetipskih prikaza umjetnika i nastanka umjetničkog djela, po Fochtu, "pretvorbe jedne idealne mogućnosti koja bi bez njega i dalje vodila svoj sablasni meta-fizični život – u fizis, u stvarnost".

U prirodi razvoj je jedinstvo uspona i propadanja – to je dinamika mijenjanja kojom je postojanje determinirano. Radi se o plesu neuništive energije, NEnestajanju, kroz neprestanu žrtvu. Dionis je u postojanju rastakajuća, ali preoblikujuća sila. Uzmimo muzički primjer: u sintezi ilirskih, slavenskih i orijentalnih melosa, svaki je od njih morao umrtvljenju, tj. ništenju predati dio sebe, da bi se izdiferencirala nova ljepota. To je, dakle Dionis, bog višestrukih oblika, spiritualizacije živog bića, zanosa i čuda, tendencija postojanja ka razigranosti i slobodi. Ipak, sila Dionisa je ujedno nemilosrdna destrukcija, odnosno kazna ludilom i zasljepljenošću svakome ko je ne poštuje kako dolikuje, odnosno svakome ko ignoriše njenu suptilnost. Ovdje je korijen Turbofolka – pošasti koju ljudi na sebe i u sebe navlače samobanalizacijom, uprošćavanjem, uskogrudnošću, kukavičlukom, a najprije konformizom (papagajstvom). Ne biti ispunjen Dionisom, ne silaziti u podzemlje svoje psihe, ne suočavati se sa njegovim iskušenjima, kako bi se dosegla sopstvena umjetnost egzistencije, znači ne umirati u razigranosti dosezanja slobode, već u mukama samorepresije i ispraznosti – u prokletstvu turbofolka.

Zamjena opijenosti mističnim Dionisom, odnosno samorealizacije kroz avanturu, traganje i požrtvovanje, za jednoličnost, utapanje u gomilu i dosadnu identifikaciju sa javnim mnijenjem, predstavlja, nažalost našu sumornu svakodnevnicu. I dok nam krik povrijeđenog i napuštenog božanstva, para uši kroz različite Dace, Cace, Sise i ko će ti ga znati, a njegove rane se gnoje u, fotoshopom “ispeglanim” facama i izvještačenim osmjesima političara sa bilborda i plakata (za koje su istresli količinu novca koju prosječni stanovnik BiH ne može zaraditi ni za tri života), mi, koji, barem prepoznajemo vapaje društva na umoru, ne smijemo dopustiti apatiji da nas svlada. [b]U protivnom, istrjebitelji kulture, djeca turbofolka, imaće – po principu “vuk na ovcu svoje pravo ima” svako opravdanje da nastave svoju orgiju, dok u potpunosti ne dovrše naše rastjerivanje i marginalizaciju. Osim toga, Rambo reče: Turbo folk je gorenje naroda. Svako ubrzavanje tog sagorjevanja je turbo folk

NARAVOUČENIJE: svako nedjelovanje turbofolk[/b].

Semargl

Siktaše na njega
one
što žive u velikom moru...
bajaše jezikom iskona

Morske rusalke
zelenih koža
pogleda
britkog i otrovnog...

Dok pomamom
za dubinom,
ne sklopiše se
nad Rujnim Vitom
talasi
plavog pandemoniuma...